Piše Dejan Kreculj
U današnjem svetu, gde nas internet, društvene mreže, neprestane notifikacije, „guglanje“ i moć veštačke inteligencije bombarduju nebrojenim informacijama svake sekunde, reklo bi se da je nemoguće biti neinformisan. Međutim, većina tog digitalnog toka usmerena je na velike događaje, globalne trendove i javne ličnosti.
Za razliku od te moderne buke, u manjim sredinama postojala je, i uvek će postojati, duboka i suštinska potreba za onim što bismo nazvali „informisanjem malih ljudi o malim ljudima“. To nisu bile zvanične vesti, niti su se nalazile na naslovnim stranama Kevevare ili Kovinskih novina. To su bile priče iz sokaka, priče o radostima i nevoljama komšija, o tajnama koje su život činile onim što jeste – ispunjenim toplinom, pripadnošću i ljudskošću. Upravo je ta neformalna, ali vitalna potreba iznedrila lokalne idiome i institucije sećanja.
I tako se, na primer, u Kovinu, ako bi neko sve znao – baš sve, od toga ko je s kim, ko se posvađao, razveo, propio, kockao ili zamerio – govorilo: „E, pa ti si prava baba Mara Grašina!“
To je bio izraz za osobu, najčešće ženu, ponekad i muškarca, koja je bila izuzetno dobro informisana, upućena u sve što se dešava među ljudima. Sa dozom šale, ali i poštovanja, jer biti „baba Mara Grašina“ značilo je imati uvid u male tajne velikog života jednog malog mesta. Naravno, to se nikada nije odnosilo na politiku, vlast ili velike odluke. To su bile priče iz sokaka, priče o običnim ljudima, o njihovim radostima i nevoljama.
Sećam se našeg direktora gimnazije, Duše – dobre duše naše škole. Kad bi neko znao više nego što bi se očekivalo, pa i trebalo, on bi se samo nasmejao i rekao: „Hao, pa lepče ti tvoje poljubim ja… ti si prava baba Mara Grašina, ti sve znaš!“
Ali, odakle taj izraz? To nije izmišljeni lik. Postojala je stvarna osoba – Mara iz porodice Grašinih, po kojoj je i nadimak nastao. Još je pamtim kao staru, suvu ženu, koja je živela u kući pored škole. Bila je to žena koja je, kako se govorilo, „znala sve i svakog“. S vremenom, njeno ime je preraslo samu osobu – postalo je izraz, fraza, naš lokalni idiom. I tu je suština kovinskog govora: reč rođena u komšiluku, postala je deo našeg jezika. Jedna Mara, jedno ime – pretvorilo se u pojam. To je ono bogatstvo koje se ne može zapisati u rečnicima, već živi u govoru, u pamćenju, u šali izrečeno – a zauvek zapamćeno. Upravo me je ta pojava – kada ime prestaje biti lično i postaje deo govora – navela da beležim reči i izraze koji polako nestaju, bilo zbog prestanka upotrebe, bilo zbog nestajanja generacija koje su ih koristile.
U sećanju nosim i slične zgode, one koje su s godinama postale deo lokalnog duha. Nadimci su u Kovinu uvek bili važniji od prezimena, i svaki je nosio neku malu priču, ponekad duhovitu, ponekad zagonetnu.
Tako se, recimo, prepričavala anegdota o mojoj babi po majci. Kao mlada snaha, došla je iz svog sela, ne poznajući još dobro ljude i njihove kućne i lične nadimke. Danas bismo rekli – nije bila informisana. Pošto je bila „nova mlada“, poslali su je da donese nešto iz kuće poznanika, rekavši joj da ide kod Moše. Ona, ozbiljna i pristojna, pokuca na vrata i upita:”Da li je gospodar Moša kod kuće?”
Domaćini su se nasmejali, jer „Moša“ nije bilo pravo ime, nego šaljivi nadimak iz detinjstva domaćinov, koji se odomaćio, pa se znalo da ga tako zovu više iz šale nego po imenu. Zatečena, nije razumela šta je pogrešila dok joj starije žene nisu objasnile. Posle su je godinama zadirkivali pitanjem: „Je l’ gospodar Moša kod kuće?“
Takve zgode svedoče o jednom vremenu kad se Kovin znao po ljudima, a ljudi po svom govoru, duhu i nadimcima. U svakoj reči, u svakoj šali, bilo je topline i pripadnosti, one koju danas, čini se, sve teže prepoznajemo.
