Piše profesor Dejan Kreculj
Polovinom tridesetih godina prošlog veka, kada je moj deda Pavle odlazio kod svog tasta u Bavanište, jedna od glavnih tema razgovora bila je – škola. Deda je tada živeo u Pančevu i, kao školovani trgovac sa majstorskim pismom, govorio je kako će njegova deca učiti gimnaziju. Njegov tast, moj pradeda Živan, majstor kovač, čovek koji je zanat pekao u Budimpešti i Beču i koji je umeće bušenja arteskih bunara doneo u naše krajeve, začuđeno ga je upitao: „Lepo je to, zete, ali… koji će zanat deca da imaju?“
Pitanje koje tada možda nije zvučalo sudbonosno, ali je u sebi nosilo svu mudrost vremena. Zanat je značio sigurnost, sposobnost da se opstane, da se od rada sopstvenih ruku prehrani porodica. Ipak, ubrzo su došli okupacija, rat i poratna nemaština. Umesto majstorskih pisama, moja otac i stric završili su fakultete – stric je doktorirao filozofiju, a moj otac ceo život posvetio profesuri fizike.
Možda iz poštovanja prema svom dedi Živanu i njegovom shvatanju da je majstorstvo najviši čin jednog domaćina, otac mi je, krajem sedamdesetih, kada sam maturirao gimnaziju, u šali predložio da položim privatno u smederevskoj tehničkoj školi – za zvanje radio-mehaničara. Sa svedočanstvom prirodno-matematičkog smera, trebalo je da savladam samo par stručnih predmeta, što mi nije bilo teško, jer sam već nizao medalje na takmičenjima radio-amatera. I tako, upisah fakultet kao gimnazijalac – ali i kao majstor. Verujem da se u tom trenutku smešio brk mog pradede Živana Petrovića Bumbara: loza majstora bila je nastavljena.
Sećam se još i danas, iz detinjstva, tog posebnog poštovanja koje je okruživalo majstore. Oni nisu bili samo zanatlije – bili su umetnici, čestiti i vredni ljudi kojima se verovalo. U lokalu u Bazaru, u izlogu stajao je sat, veker, a na njemu mala tabla koja se njihala, sa natpisom „Tačno vreme“. Iza pulta, sagnut nad sićušnim ručnim satom, sedeo je čika Joži Bona, komšija moje tetke. Sa lupom na oku i turpijicom u ruci, pravio je zupčanik – zubac po zubac. Svaki njegov pokret bio je precizan, tih, strpljiv, gotovo ritualan. Kad god bih prolazio, javio bih mu se, a on bi na tren skinuo monokl, nasmejao se i objašnjavao mi šta upravo radi.
Bili su to ljudi čije je majstorstvo bilo jednako umetnosti. I zato, pored akademskog zvanja koje sam kasnije stekao, posebno mi je draga i titula „majstora“, i sada kada sam doktorand na našem fakultetu. To je nit koja me vezuje za dedu i pradedu, za njihovo poimanje rada, umeća i dostojanstva čoveka koji ume da napravi, popravi, stvori.
Jer, nekad je vredelo više od diplome – imati majstorsko pismo.
Izuzetna prica o zanatu. U pravo vreme, kad pravih majstora nemabni za lek. U nizu tekstova prof. Kreculja, ovaj je za mene najbolji. Profesor Kreculj je zastiti znak Kovina. Zlatno pero portala Kovinske info.