Kovin, 18.03.2025.
„Razmišljam o jučerašnjem danu. Nakon sinoćnog razočarenja i sleganja emocija, dolazim do realnijeg sagledavanja svega što se desilo. Ne samo juče, već poslednjih par meseci“- piše Ilija Šogor Miša, 24 sata posle velikog protesta u Beogradu, koji su sazvali studenti Srbije.

„5.-og oktobra 2000.g. smo otišli i završili posao. Ali tada je Milošević pokrao izbore (što je iste večeri priznao) i tačno smo znali šta se treba desiti. Sinoć sam pomislio kako ova Instagram generacija nema snage i odlučnosti da završi posao. Prevario sam se. Oni imaju drugi povod i samim tim drugi cilj. Njihov cilj je mnogo kompleksniji od onog koji smo mi imali pre 25 godina. Naš tadašnji cilj je samo deo onoga što oni sada zahtevaju. Jer ispunjenje njihovih zahteva onemogućava ono što je Milošević uradio tada. A u mnogo većoj meri se dešava poslednjih desetak godina. Oni ne razmišljaju kao mi. Verovatno zato što nisu proživeli ono što smo mi. Predstavljaju jedan kompletan mentalni reset društva. Ne žele podele među nama, a neprihvatljiva im je mržnja prema drugima. Nose zastave, ikone, pevaju himnu i rodoljubive pesme, ali to nikako ne znači izolacionizam, distancu prema drugima, neprihvatanje različitosti. Odvedite ih bilo gde i oni će se snaći. Zato što su spremni da pomognu, a pre svega da šire ljubav. Gledam ih ovde u četvrtak umorne, iscrpljene, povređene, ali vedrog duha i pozitivne. Ovo sinoć ni profesionalci ne bi bolje organizovali. Imali su rešenje za svaku provokaciju i nisu odgovorili ni najmanjim nasiljem. I tako od početka protesta. Jasno su nam stavljali do znanja koji su im zahtevi i kako žele da ih ostvare. A to što smo mi navikli da se sve rešava silom, to nije njihov problem. Pomozimo im da ostvare svoj cilj jer to nije samo njihov cilj, već i svih onih kojima je dosta mržnje, strahova, ucena. A tada će svi ostali shvatiti da su bili na gubitku jer su izgubili ono najdragocenije-vreme. Svi će to shvatiti, čak i ćaciji… Deco, Bog vas blagoslovio…“

Profesorka Danijela Stanković Ćulibrk o svojim kompresovanim i oslobođenim emocijama napisala je na fejsbuk profilu:

„Odavno već proleće miriše, novo proleće. Ovo baš otpočinje sa ćudima…
Odavno sam shvatila da osećanja mogu da obuzdam samo kad ih napišem. Beograd ne mogu da napišem, on je uvek uspevao da preraste sve u meni, otkad sam ga, još kao dete, upoznavala kroz šetnje sa roditeljima, preko studentskih dana i protesta (moj je život mapa protesta i drugih nedoumica mog naroda) i bombardovanja, pa do konačnog i definitivnog života u njemu. I ništa nije novo od onog što se o Beogradu i inače zna – ko sve nije rovario po njemu i ko ga sve nije rušio… Ko nije sve polagao pravo na njega!
On, međutim… (Da ne lamentiram…)
Od četvrtka, kad smo one studente sa žuljavim nogama i zlatnim srcima ispratili iz Kovina, ne spavam, dišem na prekid, čekam da me neko uteši i kaže da će sve biti dobro, ljutim se na svog ličnog studenta, tvrdeći da ovog puta ne znaju jer su deca, a uporno dobijam smireni osmeh i pitanje:“Mama, je l’ si se ti to uplašila?“
I svi mi što smo istim mapama iscrtani isto mislimo i isto strepimo od četvrtka ili, tačnije je reći, od početka, ali nam je dato jedno jedino pravo – podrška ili ništa. Ni pravo da se brinemo!
Ali kad sam se u subotu probudila, nijedno drugo osećanje nije više bridilo, osim potrebe da izađem… I kad smo se skupili i krenuli, počeo je praznik.
Dugo je pešačenje trajalo do grada, počelo je sunčanim jutrom, pretvaralo se u kišu, ali je ceo grad mahao, trubio, bojio se zastavama i osmesima… Ponavljao se Novi Sad, Kragujevac i Niš, ali je nekako grunuo odjednom i sa svih strana! Kao kad zapljusne sreća od koje srce hoće da pukne („Razlila se toplina po grudima“)
I niko nije ljut, a čekanje da pređemo preko Brankovog mosta traje dva sata… I svi čekaju. I niko preko reda. I niko se ne ljuti. „I niko nije umoran…“
I ne smeta što kisnemo, kisnemo, kisnemo, postaje hladno… I dalje kisnemo…
U gradu je gužva. Sećanja na preoblikovani park, koji sam toliko volela, pritiska jak miris nafte i ne želim da pogledam u tu stranu, a glasovi redara („I anđeli su raširili krila“) mole da se ne zadržavamo, da produžimo prema Slaviji i da ne nasedamo na provokacije…
Boban Radojković
Otišli smo da sve prođe u najboljem redu, tako je i bilo. Uvek smo bili na oprezu, jer nikada nismo znali šta može da se desi. U svakoj ulici je bila reka ljudi, a mi muškarci pazili smo na devojke da ih ne izgubimo i da im se nešto desi u toj gužvi. Priznajem da smo se uplašili i bili veoma zbunjeni kada je pušten zvučni top u toku 15 minita tišine. U tom trenutku smo se nalazili na Slaviji u parku Mitićeva rupa. Dobro je da je protest prošao kako treba, i čast je bila biti jedan od toliko ljudi koji su tog dana bili u Beogradu.
Do Slavije pokušavamo, ali nema više mesta u gradu za sve koji bi hteli da budu deo slobode. Već je sve puno. Niz Svetozara Markovića jedva siđemo u Kralja Milana (ja je još uvek zovem Srpskih vladara), ali dalje ne ide. Razmišljam kako se već neko vreme među ovim ljudima osećam sigurno i slobodno i kako se, čim iskoračim iz mase, vraćam u sumor koji više ne mogu da izdržim i od kog jedva dišem. I razmišljam kako su hrabri, ne samo ova deca sa iscrtanim krvnim grupama na nadlanicama, nego i svi ovi lepi ljudi koji su došli uprkos danima jasno crtanoj meti. Razmišljam kako smo lep narod. Sijamo! Sija ceo grad, sijaju lica, čini mi se da ću izići iz sebe od ljubavi i lepote, od sreće. Kako mi je Beograd još lepši, najlepši! Razmišljam kako nikad više neću da poželim da odem iz Srbije…

Hteli bismo da, pre 15 minuta tišine, siđemo u Manjež i da se sretnemo sa svojima (iako smo tu odavno svi svoji), ali smo toliko zbijeni, da ne možemo ni tih dvadeset koraka da napravimo da bismo prešli ulicu. I počinje tih petnaest minuta tišine. U Beogradu ta tišina stvarno najjače odjekuje (inače, za one koji po običaju znaju sve: „tišina odjekuje“ nije sintagma, rečenica je, viša jezička jedinica, dakle, ali i viši misaoni i emotivni proces do kog treba doći umom i srcem, ko ima)…
I onda se dešava prekid tišine. Ne bih ga opisivala… Nedostojno je i suviše jadno za onaj dan. Nešto kao kad nedorasli a ambiciozni igrač poruši sve figure kad shvati da će izgubiti. Sa takvima više ne igrate jer se više ne računa kao igrač…
I sad… Zato pišem, jer ne razumem, a trudim se od subote. Zašto sam ovakva? Šta, zapravo, osećam? Neprestano sam ponavljala na putu kući da su ih klinci tako izigrali, da su ih zeznuli za medalju, da su najavljena jaja i kamenice ispali glupi u društvu, blicao mi je u glavi onaj smireni osmeh koji me toliko ljutio i ko zna koji put postavljam isto pitanje – kako su, zaboga, tako pametni?! Kako su opet pobedili? Otkud nam ova deca, ko su oni i od čega su? Čime sam zaslužila bar jednog takvog?
Ali ne razumem ovo što osećam. Strah nije. Nije ni tuga, iako plakanje ne prestaje…
Prekinuli su tišinu. Prekinuli su civilizacijsku, ljudsku potrebu jednog živog bića da oplače i odboluje drugo. Rezultat ne može da bude ni strah, ni tuga, razočaranje nije (jer, od koga je…)
Možda je bes!
Beograd prerasta sve, pogotovo one koji bi da ga ruše i gnezde svoje zlo u njemu. Onaj ko ga ne razume i ne poštuje, biće progutan, kao što je uvek i bilo.
U subotu je Srbija došla da ispoštuje svoje studente i svoj Beograd. Ponela je sa sobom ono što ja upravo prepoznajem u sebi, jer već neko vreme neko pokušava da ubije u nama svaku ljudskost i poništava svaku civilizacijsku potrebu.
Kad su svojim zlom rušili figure sa table za vreme 15 minuta tišine, ljudi su zbili redove, smirili jedni druge i za nekoliko minuta opet smo bili svoji i jedno. To je rezultat.
Promenili su nas, ohrabrili, podsetili da smo čestiti, obavezali nas na lepo vaspitanje i uzdigli u nama odavno izgubljen nacionalni ponos. Nikad nisam bila ponosnija i nikad rešenija da to ne ispustim, nikad više.
Bes čini da snaga naraste do neslućenih razmera. Zato nije pametno rušiti figure sa table…

„Ja sam još u petak otišao u Bg, uveče oko 8 sam bio u Glavnoj ulici u Zemunu da ispratim pešake koji su išli na Terazije. Atmosfera je bila fenomenalna, Zemunci su ih dočekali kao i mi u četvrtak u Kovinu- ispričao je svoje utiske Zoran Držajić
Na Terazijama je te večeri bilo fantastično, rekli su mi prijatelji koji su se našli tamo.U subotu sam prvo otišao do ugla Gandijeve i Jurija Gagarina,oko 11h. Narod je već počeo da se okuplja, medjutim otišao sam Gandijevom ulicom pešaka do Vojvodjanske ulice u Staroj Bežaniji i autostopom stigao do Fontane u Pariske komune, gde sam se našao sa prijateljima, otišli do opštine Novi Beograd i odatle posle 15 minuta tišine, kolona je krenula ka gradu. Na Brankovom mostu smo čekali oko sat vremena, jer su redari parcijalno puštali masu, zbog rizika. Kad sam prešao most, masa koja je ostala na drugoj strani bila je nepregledna.
Uz Prizrensku ulicu došli smo do Terazija, i odatle sporim hodom stigli do nadomak Slavije.
Generalni utisak mi je da je protest bio vrhunski organizovan, masa je bila solidarna, video se optimizam i vera u bolju budućnost kod svih. Toliko pozitivne energije, toliko dobrih ljudi na jednom prostoru se nije skupilo u istoriji ove zemlje. A sve sa jednim ciljem. Da budemo normalno društvo u kome vlada zakon a ne pojedinac.
Lične fotografije sagovornika.
Priredile Kovinske info